Author: MOD

Crna Gora je daleko od statusa države socijalne pravde, kako je to Ustavom definisano, zaključeno je na okruglom stolu posvećenom temi siromaštva. Događaj je održan u utorak, 30. maja, a okupio je stručnjake, predstavnike nevladinih organizacija i aktiviste koji su razgovarali o izazovima sa kojima se suočavaju mnogi građani Crne Gore.

Zamjenica generalnog sekretara USSCG, Ivana Mihajlović problematizovala je siromaštvo radne populacije. Prema njenim riječima, čak 60.000 ljudi u Crnoj Gori prima minimalnu zaradu od 450 eura, dok je potrošačka korpa procijenjena na 800 eura. Kako je kazala ova neusklađenost između primanja i životnih troškova ima izuzetno negativan uticaj na siromaštvo u zemlji. Dodatno, kako navodi Mihajlović, veliki broj ljudi radi u sivoj ekonomiji, što znači da oni ne uživaju brojna radna prava, a ne samo pravo na minimalnu zaradu. 

Katarina Čarapić iz Udruženja Roditelji istakla je problem siromaštva među djecom, koja ne pate samo od neuhranjenosti već i zbog društvene izolovanosti, stigmatizacije i diskriminacije od strane druge djece. Ona ističe da u Udruženju rade sa 500 porodica koje žive u ekstremnom siromaštvu. Čarapić je podsjetila na nedavno organizovanu akciju obezbjeđivanja besplatne školske užine za djecu čiji roditelji nijesu u mogućnosti da je priušte, ističući sa tugom nelagodu i osjećaj neispunjenih očekivanja nakon što više nijesu bili u mogućnosti da nastave akciju. 

Ljiljana Vujović iz NVU “Žene Bara” predstavila je inspirativnu akciju kroz koju svakodnevno pripremaju 250 obroka za socijalno ugrožene stanovnike, među kojima su mnogi korisnici  psihoaktivnih supstanci, ali i beskućnici. Prema njenim riječima,  među korisnicima ove akcije nalazi se 85 djece. 

Ines Mrdović iz Akcije za socijalnu pravdu skrenula je pažnju na činjenicu da, uprkos ustavnom određenju, Crna Gora još uvijek nije država socijalne pravde. Prema njenim riječima, preko 120.000 ljudi živi na marginama društva i na nedostojanstven način, obuhvatajući nezaposlene, one koji primaju minimalnu penziju i minimalnu platu. Prema njenim riječima, potrebne su korjenite i ciljane reforme u svim oblastima, kao i veća odgovornost donosilaca odluka I onih koji te odluke sprovode. Kako navodi Mrdović potrebno je zaustaviti zloupotrebe u socijalnim davanjima i uspostaviti efikasan sistem socijalnog kartona. 

Mreža za otvoreni dijalog poziva sve relevantne aktere, uključujući Vladu, civilno društvo i međunarodne organizacije, da udruže snage u rješavanju problema siromaštva u Crnoj Gori. Potrebno je stvoriti uslove za dostojanstven život svih građana, osiguravajući pravednu raspodjelu resursa, obrazovanje i pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama za sve. Iako je potrebno poboljšati sistem socijalnih davanja, koja moraju biti uvećana i praćena servisima podrške, potrebno je raditi i na razvojnim politikama kako bi se ljudima dala prilika da iskorače iz siromaštva i kako bi se spriječilo transgeneracijsko siromaštvo. 

Mreža za otvoreni dijalog još jednom poziva nadležne organe da pokažu odlučnost u borbi protiv siromaštva i otpočnu rad na reformi socijalnog kartona, reformi sistema socijalne zaštite, kao i da otpočnu izradu strategije za borbu protiv siromaštva. 

Okrugli sto “Siromaštvo u Crnoj Gori: nedostatak strateškog pristupa”, realizovan je kroz projekat ‚‚Jačanje javnih politika za borbu protiv siromaštva” koji sprovodi Mreža za otvoreni dijalog. 

Projekat se sprovodi kroz program ‚‚Odgovorno i solidarno: građani preuzimaju inicijativu” koji realizuje Fond za aktivno građanstvo fAKT u partnerstvu sa nevladinim organizacijama Udruđenje roditelja djece sa teškoćama u razvoju ‚‚Zračak nade” i Aktivna zona, uz finansijsku podršku EU i kofinansiranje Ministarstva javne uprave. 

Mreža za otvoreni dijalog (MOD) je nedavno u Podgorici sa predstavnicama SMART BALKANS programa potpisala ugovor o finansijskoj podršci pri implementaciji projekta RADIKAL(NO) koji se fokusira na više negativnih društvenih pojava u crnogorskom društvu.

Ovaj projekat doprinosi kreiranju društvenih mehanizama za borbu protiv raznih negativnih pojava u crnogorskom društvu od sve prisutne klerikalizacije, nacionalizma, homofobije, mizoginije i slično.

Projekat će doprinijeti da se pokrene dijalog o ovim temama i samim tim doprinijeti da razne društvene grupe koje su uključene u projekat krenu u preispitivanje mehanizama i načina kako se boriti protiv ovih pojava. Lokalne zajednice kao i grupe koje su targetirane od strane desnih i konzervativnih grupacija će biti uključene u projekat i imaće priliku da doprinesu sa svojim iskustvom i znanjem.

Opšti cilj projekta je unaprijedjenje društvenih mehanizama za borbu protiv radikalizacije crnogorskog društva dok je specifični cilj unaprijedjenje nivoa informisanosti stanovnika-ca Podgorice o retrogradnim društvenim obrascima i načinu borbe protiv istih.

Generalna ciljna grupa su svi gradjani i gradjanke ali poseban fokus će biti na tri posebne ciljne grupe :

• Mladi ljudi korisnici društvenih mreža na teritoriji Podgorice
• Populacija u multikulturalnim sredinama
• Donosioci odluka u Podgorici i Crnoj Gori kao i kreatori medijskih proizvoda (novinari, urednici)

Krajnji korisnici su svi gradjani i gradjanke Podgorice uzimajući u obzir da pojave kojima se projekat bavi pogadjaju cjelokupnu populaciju u Podgorici kao najvećem gradu u kojem se nalazi skoro polovina crnogorske populacije. Ipak u odredjenim dijelovima projekta fokus će biti na grupacije koje su najranjivije i na koje retrogradne pojave najviše utiču kao što su LGBTQ osobe, etničke manjine, žene, OSI, mladi.

Projekat se fokusira na digitalne načine komunikacija uzimajući u obzir da se govor mržnje ali i širenje dezinformacija najčešće dešavaju online stoga projekat koristi iste alate i platforme u cilju borbe protiv istih. Dodatno korisnici će biti uključeni i u finalni dogadjaj planiran na kraju projekta.

Za više informacija o projektu kontaktirajte nas putem opendialoguenetwork@gmail.com

Mreža za otvoreni dijalog uputila je apel Ministarstvu rada i socijalnog staranja da inicira pokretanje procesa izrade strateškog dokumenta za borbu protiv siromaštva.

Apelujemo na Ministarstvo rada i socijalnog staranja da u u skladu sa članom 14. Uredbe o načinu i postupku izrade, usklađivanja i praćenja strateških dokumenata, Generalnom sekretarijatu Vlade uputi prijedlog za pokretanje izrade ovog strateškog dokumenta. 

Oko 40% stanovnika Crne Gore 2020. godine bilo je u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, pokazali su podaci evropske statističke službe Eurostat. Prema podacima UNICEF-a, svaki četvrti građanin/građanka Crne Gore (155 hiljada) i svako treće dijete (44 hiljade) već žive u riziku od siromaštva. Takođe, Crna Gora je društvo sa jako izraženim nejednakostima. Naime, prosječni prihod najbogatije petine građana Crne Gore je 6,7 puta veći od prihoda najsiromašnije petine. Stope siromaštva značajno variraju zavisno od lokacije, uzrasne grupe, statusa zaposlenja i obrzovanja (Eurostat, 2020). Na sjeveru Crne Gore stopa siromaštva (41,2%) značajno je veća nego u središnjem (16,6%) i južnom regionu (19,9%). A tome svjedoče i sve intenzivnije unutrašnje migracije, odnosno iseljavanje stanovništva iz sjeverne regije.

Iako je početkom prošle godine došlo do parasta zarada, pa minimalna neto zarada sada iznosi 450 eura, rastuća inflacija i rast cijena namirnica uticao je na stagniranje, pa i smanjenje životnog standarda građana. Minimalna potrošačka korpa za septembar 2022. iznosila je 781,8 eura, a od početka godine poskupjela je za 100 eura. Prema prognozama Svjetske banke iz 2021. broj siromašnih u Crnoj Gori bi se mogao povećati za 9 000 – 20 000 građana nakon pandemije.

Svi ovi podaci ukazuju na postojanje ozbiljnog problema siromaštva u Crnoj Gori i na neophodnost sistemskog i dugoročnog pristupa rješavanju problema. Međutim, Crna Gora već više od deceniju nema strategiju za borbu protiv siromaštva, a više je nego očigledno da sistemski pristup rješavanju ovog problema ne postoji. Problem siromaštva ne može se riješiti nizom ad-hoc i nekoordinisanih mjera koje targetiraju specifične probleme, bez
uzimanja u obzir šireg konteksta. Siromaštvo je kompleksan problem i kao takav zahtijeva multidisciplinarni i koordinisan pristup baziran na saradnji institucija i drugih društvenih aktera.

Takođe, izdaci za socijalna davanja predstavljaju jednu od većih stavki budžeta iz godine u godinu, a ekonomska situacija građana se ne poboljšava. Vrlo često se u kontekstu siromaštva govori o socijalnim davanjima, ali je bitno istaći da ova davanja ne utiču na problem siromaštva jer ne omogućavaju korisnicima ekonomsko osnaživanje i veću finansijsku nezavisnost, već im samo donekle olakšavaju tešku situaciju – što je neophodno, ali se ne može smatrati efikasnom borbom protiv siromaštva. Takođe, podsjećamo da je Komitet Ujedinjenih nacija za ekonomska, socijalna i kulturna pitanja još 2014. godine preporučio Crnoj Gori da obezbijedi odgovarajući životni standard socijalno ugroženim kategorijama stanovništva tako što će, između ostalog, uvećati iznos socijalnih davanja.

Budući da do sada nije puno truda uloženo u proces evaluacije određenih javnih politika, kao ni u procjenu uticaja pojedinih politika u domenu socijalnih pitanja, mišljenja smo da bi samo postojanje plana i obaveze praćenja sprovođenja strategije značajno pomoglo u prikupljanju podataka i praćenju kretanja vezanih za siromaštvo, uključujući i efekte konkretnih mjera i politika.

Zbog toga apelujemo na Ministarstvo rada i socijalnog staranja, ali i na Vladu Crne Gore da u što skorijem roku pristupe izradi strategije za borbu protiv siromaštva i time pokažu posvećenost dugoročnom i sistemskom rješavanju ovog problema.

Program stručnog osposobljavanja lica sa stečenim visokim obrazovanjem za većinu mladih u Crnoj Gori predstavlja prvi korak u stupanju na tržište rada. Tokom prethodnih godina mogla su se čuti oprečna mišljenja o efikasnosti programa, prije svega od strane njegovih korisnika/ca. Jedna od glavnih zamjerki na račun programa odnosila se na to da program zapravo obezbjeđuje besplatnu radnu snagu poslodavcima, te da ne daje podsticaj za otvaranje novih radnih mjesta. Sa druge strane, iz prethodnih vlada dolazile su informacije o tome da u prosjeku 50 odsto korisnika/ca programa zasniva radni odnos kod datog poslodavca.

Međutim, vrlo je malo javno dostupnih podataka o efektima ovog programa, a nije poznato ni da li su nadležni organi radili bilo kakvu vrstu evaluacije programa i ispitivanje njegovog uticaja. Sa namjerom da dođemo do informacija koje bi pomogle u razumijevanju efekata programa, sproveli smo online anketu koju je ispunilo 469 bivših korisnika/ca programa.

Rezultati ankete, ali i podaci iz dostupnih istraživanja i analiza poslužili su kao osnova za kreiranje zaključaka i preporuka koji će, nadamo se, poslužiti donosiocima odluka u kreiranju programa koji će na bolji način podsticati zapošljivost i sticanje praktičnih vještina.

Analizu možete pročitati ovdje.

Finansijski izvještaj Mreže za otvoreni dijalog za 2021. godinu možete naći ovdje

Kako organi državne uprave primjenjuju Uredbu o izboru predstavnika NVO u radna tijela  organa državne uprave i sprovođenju javne rasprave u pripremi  zakona i strategija

Kada je 2012. godine podzakonskim aktima  Vlada Crne Gore definisala procedure  za saradnju sa nevladinim sektorom, bilo je razloga za optimizam i uvjerenje da će NVO od tog trenutka u većoj mjeri učestvovati u procesima donošenja odluka, te da će se glas građana/ki sada bolje i snažnije čuti. Iako je praksa zemalja EU i razvijenih demokratija da se saradnja sa civilnim društvom definiše mehanizmima “mekog prava” (sporazumima, vodičima, smjernicama itd), jer je svijest o potrebi međusobne saradnje dovoljno razvijena,  u Crnoj Gori to nije bio slučaj, te  su u ovoj oblasti 2012. godine donesene dvije  Uredbe- podzakonski akti, kako bi se državni organi obavezali na saradnju i uključivanje civilnog društva  prilikom izrade javnih politika.

Ipak, nakon 8 godina od donošenja ovih propisa i njihove primjene, uočavaju se isti problemi kao i na samom početku njihovog sprovođenja. Veliki izazov ostaje transparentnost rada organa državne uprave, neujednačeno tumačenje Uredbe između organa, nedovoljno razvijeni kapaciteti službenika zaduženih za njenu primjenu,  što sve za posljedicu ima  izostanak suštinskog konsultovanja civilnog društva, kako je to saopštila i Evropska komisija u poslednjem Izvještaju za Crnu Goru.

Stanje na papiru:

I  2012. godine, a i kasnije sa izmjenama (poslednjim iz 2018. godine) ova Uredba   predstavlja  kvalitetan  propis, koji dakako uvijek može biti bolji,  kao i svaki zakon ili javna politika. Ipak, suštinski, procedure definisane   ovim  propisom su  možda i najkvalitetnija rješenja u ovoj oblasti, u poređenju sa   zemljama regiona. Možemo, bez dileme konstatovati, da  organi državne uprave na pravi način primjenjuju ovu Uredbu, civilno društvo bi na pravi  način moglo da doprinese izradi boljih i kvalitetnijih javnih politika.

Uredba definiše proceduru izbora predstavnika NVO u radna tijela koja formiraju Vlada  i organi državne uprave, prilikom izrade javnih politika. Procedure prate dobre evropske prakse, koje  osiguravaju istovremeno reprezentativnost i legitimitet. U najkraćem: procedura propisuje da nevladine organizacije same predlažu/ biraju svoje kandidate za rad u radnim tijelima. Nije na odmet uvijek iznova ponavljati da je  upravo ova procedura iz Uredbe , izbor predstavnika NVO “istrgla” iz ruku ministara i starješina organa i ostavila ga upravo nevladinom sektoru- da međusobno procijenimo i predložimo svoje kandidate i  da u radno tijelo kandidujemo “najbolje  među nama”.  Propisan je cijeli niz kriterijuma koje kandidat/kinja kao i organizacije koje ih  predlažu treba da ispune, od kojih je ključni-znanje i iskustvo u predmetnoj oblasti.

U dijelu koji se odnosi na javnu raspravu, Uredbom je ovaj mehanizam učešća značajno unaprijeđen. Prevaziđen je tradicionalni koncept definisanja javne rasprave, koja se odnosi samo na raspravu o već pripremljenom nacrtu zakona ili neke druge politike. Uredbom je, po prvi put, u proces izrade javnih politika uvedena obaveza konsultovanja javnosti u najranijoj fazi oblikovanja javne politike. Konsultovanje javnosti prije izrade nacrta je mogućnost da civilno društvo u punoj mjeri utiče na to kako će neki zakon ili strategija izgledati.

Stanje u primjeni: 

 Činjenica je da, formalno, organi državne uprave, u skladu sa ovom Uredbom vrše izbor predstavnika NVO u radna tijela. Ipak, suštinski nije napravljen veći pomak. Naime, državni službenici različito tumače  kriterijume, posebno kvalitativne: o iskustvu kandidata i organizacija koje ga predlažu. Ta različita tumačenja dovode do toga da u radna tijela ulaze predstavnici NVO bez iskustva u konkretnoj oblasti, istovremeno sa onima koji imaju dokazano iskustvo i znanje. Na ovaj način se procedura i kriterijumi poništavaju i često nema velike razlike od perioda kada su predstavnike NVO direktno birali ministri ili starješine organa.

U dijelu obaveza koje se odnose na sprovođenje javne rasprave, situacija nije mnogo bolja:

I  nakon 8 godina od uvođenja te obaveze, jedan broj ministarstava ne objavljuje spisak zakona o kojima će se sprovesti javna rasprava. Na primjer, u 2019.  godini, od ukupno 18  ministarstava, samo je 5 objavilo spisak zakona o kojima će sprovesti javnu raspravu. Ovo je preduslov za sve dalje faze u cilju  efikasnog i kvalitetnog organizovanja javne rasprave. Izostanak spiska zakona onemogućava civilno društvo da se na vrijeme adekvatno pripreme za potencijalno učešće u javnim raspravama koje ih interesuju. Istovremeno, nedostatak transparentnosti u ovom segmentu suprotan je promovisanom načelu otvorenosti javne uprave.

Kako je već spomenuto, ministarstva su u obavezi da sprovedu konsultovanje civilnog društva u početnoj fazi izrade zakona. Ipak, ovaj oblik učešća je nedovoljno razvijen. Od 66 zakona za  koje se u 2019oj. godini sprovela javna rasprava o nacrtu, za samo 14 je obavljeno konsultovanje u početnoj fazi pripreme. Ovo pokazuje da ministarstva ne koriste sve mogućnosti koje su im na raspolaganju kako bi uključili sve zainteresovane strane u izradu javnih politika. Konsultovanje u ranoj fazi izrade akta upravo bi trebalo najviše da služi nadležnom organu da dobije smjernice u kom pravcu bi rješenja trebalo kreirati, koja sve pitanja obuhvatiti i kako najbolje odgovoriti na objektivne potrebe u predmetnoj oblasti.

Izvještavanje i pružanje povratne informacije učesnicima konsultovanja i dalje se ne primjenjuje u potpunosti. Od 66 sprovedenih javnih rasprava o nacrtu zakona u 2019oj. godini, objavljen je 51 izvještaj. U ovoj oblasti jeste došlo do blagog napretka, ali je za očekivati da nakon ovoliko godina primjene Uredbe budu dostupni svi izvještaji sa javnih rasprava, te da njihovo objavljivanje postane rutina.

Bez obzira na deklarativnu opredijeljenost Vlade za e-upravu, i promociju ovog servisa, državni organi se u maloj mjeri pridržavaju obaveza objavljivanja  informacija i dokumenata na ovom portalu. Kada su u pitanju obaveze iz Uredbe, koje se odnose na objavljivanje izvještaja sa konsultacija i javnih rasprava, državni organi objavljuju svega 1/3 dokumenata za koju imaju obavezu.

Višegodišnje iskustvo primjene ove Uredbe pokazuje da  pravno obavezujući akt nije garancija da će se obaveze poštovati i da će državni organi zaista omogućiti konsultovanje civilnog društva u izradi javnih politika. Izvjesno je da još uvijek nije razvijena svijest o svim benefitima uključivanja javnosti u procese donošenja odluka. Vlada bi trebalo da zna da će joj transparentnost i građanska participacija omogućiti ne samo kvalitetnija rješenja i politike, već u velikoj mjeri olakšati njihovu primjenu i obezbijediti legitimitet takvih odluka.

O autorki :

Ana Novaković Đurović je rodjena 20. decembra 1985.u Podgorici. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici 2007. Zahvaljujuci odličnom uspjehu i visokom prosjeku u toku studiranja, dobitnik je nekoliko studentskih nagrada. Zapošljena je u Centru za razvoj nevladinih organizacija kao programska asistentkinja u septembru 2007. godine. Od 2008. obavljala je funkciju šefice Odjeljenja za medjusektorsku saradnju i reformu javne uprave u CRNVO-u, a od oktobra 2009. je na poziciji izvršne direktorke.Do sada je učestvovala u brojnim projektima od velikog značaja za poboljšanje saradnje između lokalnih samouprava i NVO, kao i Vlade i NVO u Crnoj Gori. Takođe, pohađala je preko 20 seminara i obuka iz različitih oblasti koje se odnose na civilno društvo. Trenerica je i konsultantica za NVO u oblasti “ Upravljanje projektima finansiranim iz EU“, ”Strateško planiranje”, “Menadžment projekta” i “Pisanje prijedloga projekta”. Koautorka je publikacija: „ Jačanje odgovornosti i transparentnosti lokalne samouprave u Crnoj Gori“, „ Učešće civilnog društva u jačanju odgovornosti i transparentnosti na lokalnom nivou“ „ Kako razumjeti i uticati na proces lokalnog budžetiranja“ , “Godišnji izveštaj o saradnji lokalnih samouprava i nevladinih organizacija u Crnoj Gori u 2007.godini” kao i istog izvještaja za 2008. godinu.Trenutno pohađa magistarske studije na Pravnom fakultetu u Podgorici, smjer međunarodno javno pravo.

Uključivanje organizacija civilnog društva u strukturu za pregovore s Evropskom unijom o punopravnom članstvu u ovoj nadnacionalnoj zajednici, ima, ili može imati, dva cilja. Prvi je namjera da se angažovanjem spoljne podrške osnaži pregovarački kapacitet, dok drugi predstavlja želju da se proces pregovora dodatno otvori prema javnosti. Kažem može imati, jer je i dalje nejasno da li je Crna Gora imala baš ova dva motiva kada je 2012. godine odlučila da civilno društvo uključi u pregovaračke radne grupe. Zašto?

Zato što se članovi radnih grupa iz civilnog sektora i osam godina nakon početka procesa pregovora suočavaju sa istim problemima.

Zato što Vlada nije iskoristila puni potencijal civilnog društva uglavnom se fokusirajući na to da dio podataka sakrije od njegovih predstavnika i samim tim uskrati pristup ovim informacijama i ostaloj zainteresovanoj javnosti.

Iako bi predstavnici civilnog društva trebalo da su ravnopravni članovi pregovaračkih radnih grupa, u praksi su se često dešavali brojni problemi koji su ih stavljali u nejednak položaj u odnosu na one članove koji dolaze iz organa javne uprave. Inicijative i predlozi OCD su najčešće preglasani, a zbog (višestruko) manjeg broja u odnosu na članove koji dolaze iz javne uprave. Otuda onaj suštinski dio uticanja na izvještaje izostaje. Dodatno, član 14 Poslovnika  o radu radne grupe za poglavlje 23 određuje da se, kada je to potrebno, zaključci donose većinom članova koji su prisutni na sjednici radne grupe; dok član radne grupe može isključiti mišljenje koje će biti navedeno u zapisniku sa sjednice. Ipak, ovi zapisnici nisu po pravilu javni, već se mogu dobiti na osnovu zahtjeva za slobodan pristup informacijama. Odredbama poslovnika Vlada je pokušala u potpunosti da spriječi komunikaciju predstavnika civilnog društva sa javnošću o temama kojima se bave u radnoj grupi. Međutim, zakonska je obaveza čuvati informacije pod oznakom ”tajno”, dok sve drugo spada u opseg redovnih aktivnosti predstavnika civilnog sektora i otuda ne može biti predmet poslovničke odredbe i zabrane.

S obzirom na to da sam već osam godina članica radne grupe za poglavlje 23, pravosuđe i temeljna prava, uspješnost učešća u njenom radu najčešće procjenjujem pomacima koje je civilno društvo napravilo zahvaljujući tome što su dio pregovaračke strukture. Šta su prednosti uključivanja organizacija civilnog društva u pregovaračke radne grupe?

Da nema predstavnika civilnog društva u radnim grupama, javnost uopšte ne bi znala da neka dokumenta postoje (poput npr. tabela bilansa ostvarenih rezultata koje se dostavljaju Evropskoj komisiji uz izvještaje o sprovođenju Akcionog plana za poglavlja 23 i 24), a koja su sastavni dio pregovaračkog procesa. Oni ne samo da su sebi osigurali pristup tim dokumentima, već su ih učinili i dostupnim javnosti.

Sa pritiskom na Vladu da objavi važna dokumenta iz pregovaračkog procesa, povećana je i ukupna transparentnost procesa.

”Pogled iznutra”, dalje, pruža jasnu sliku toka pregovora, kao i glavnih problema u komunikaciji između nadležnih institucija i procesu izvještavanja, što je sada primarni zadatak pregovaračkih radnih grupa u Crnoj Gori.

Primjetna je povećana zainteresovanost medija i međunarodnih aktera za nepristrasnu evaluaciju i iskustva onih koji neposredno učestvuju u procesu.

Da zaključim, civilno društvo mora da koristi sve raspoložive kanale za komunikaciju i uticaj na proces reformi i demokratizaciju države, a direktno učešće u pregovaračkim radnim grupama je svakako od posebne važnosti uzimajući u obzir sve rečeno.

O autorki:

Jovana Marović je doktorirala 2012. godine na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Tema njenog rada je demokratski deficit u političkom sistemu Evropske unije. Radila je kao savjetnica za Evropsku uniju u sektoru multilaterale Ministarstva inostranih poslova, savjetnica za međunarodne odnose i evropske integracije u kabinetu predsjednika Opštine Budva, koordinatorka istraživanja u Institutu alternativa i specijalna savjetnica ministra rada i socijalnog staranja. Jovana je članica BiEPAG-a, bavi se predavačkim i trenerskim poslom, ima konsultantsko iskustvo rada na projektima Svjetske banke, SIGMA i CARE. Članica je radne grupe za poglavlje 23, Pravosuđe i temeljna prava, u procesu pregovora za članstvo Crne Gore u EU. Učestvovala je u International Visitors Leadership Programme-u State Department-a. Jovana je izvršna direktorka Politikon mreže.