Donosioci odluka, a i ljudi uopšte, skloni su da prilikom odlučivanja prigrle informacije koje potvrđuju njihova već postojeća ubjeđenja, a odbacuju one koje im protivrječe. Ipak, već decenijama se insistira na tome da se javne politike (sve što Vlada odluči da uradi ili ne uradi) kreiraju na osnovu objektivnih procijena šta donosi rezultate i napredak, a šta ne.

Od ciljeva održivog razvoja Agende 2030 Ujedinjenih nacija, preko Sigminih principa dobre uprave, sve do Strategije reforme javne uprave u Crnoj Gori, prožima se i naglašava potreba za razvojem djelotvornih, odgovornih i transparentnih institucija, gdje dobro upravljanje podrazumijeva i planiranje politika zasnovano na podacima (evidence-based policy making).To znači da, primjera radi, svaki strateški dokument (bilo iz oblasti socijalne zaštite, turizma, saobraćaja itd.) mora da počiva na dobroj analizi trenutnog stanja. Kroz analizu identifikuju se problemi, tvrdnje potkrepljuju podacima, a sve to kako bi se obezbijedila nepristrasnost i bolja procjena koraka koje je potrebno preduzeti da bi se stanje poboljšalo.

Prikupljanje i predstavljanje podataka koji treba da budu osnov za donošenje odluka, ne može biti površno i bez razumijevanja njihove suštine. Oni ne smiju biti ukrasni dodatak procesu kreiranja javnih politika koji se samo „prikače da vise“ o bilo koju odluku. Stoga, podaci koji se prikupljaju i prate moraju biti relevantni, korisni i pouzdani.

Pretjerano oslanjanje na puko praćenje podataka, može da „zaslijepi“ državne službenike, ukoliko procjena uspješnosti određene javne politike ne prati i uključivanje onih koji znaju „kakvo je stanje na terenu“. Poznat je primjer iz Ujedinjenog Kraljevstva gdje je Nacionalna zdravstvena služba primijetila da je glavni problem zdravstva što su ljudi morali predugo čekati da bi bili primljeni u odjeljenja za hitne slučajeve. Postavili su cilj da smanje vrijeme čekanja i procjenjivali su bolnice na osnovu procenta pacijenata koji su bili primljeni u roku od četiri sata. Ovo je rezultiralo time da su bolnička kola sa pacijentima kružila oko zdravstvenih ustanova sve dok se ne steknu uslovi da se pacijenti zbrinu u propisanom roku, a oni koji bi u međuvremenu zvali hitnu, nijesu mogli da budu „preuzeti“ usljed nedostupnosti vozila. Ovo ukazuje da podaci koje biramo da pratimo ne pružaju uvijek realnu sliku, i da je u procesu kreiranja kriterijuma za mjerenje stanja neophodno uključiti i stručna lica i građane.

Kada prikupljamo podatke, moramo znati zašto to činimo. Tako, podaci razdvojeni po kategorijama mogu otkriti da li postoje nejednakosti između različitih grupa stanovništva (mladih/starijih, iz ruralnih/urbanih područja, muškarci/žene itd) koje bi se morale adresirati. Na primjer, Strategija za mlade u Crnoj Gori 2017-2021 ne pruža samo uopšteni procenat nezaposlenosti mladih, već jasno ukazuje da je stopa nezaposlenosti u ruralnom području znatno viša (48%) nego u urbanom (37,7%); da 16% mladih muškaraca radi bez pisanog ugovora, dok je taj procenat niži kod mladih žena (10,5%). Ili čak da je stopa nezaposlenosti mladih iz siromašnih porodica (40%) znatno veća nego kod mladih iz dobrostojećih porodica (7,2%). Ovo ukazuje da, kada kreiramo politiku za (u ovom slučaju) mlade, ne možemo ih posmatrati kao homogenu grupu, pa je uvijek potrebno obezbijediti disagregirane podatke. Iako oni sami po sebi ne govore o uzrocima razlika, važno su polazište za dalju analizu koja mora da bude osnov za osmišljavanje adekvatnih rješenja. U suprotnom, ova statistika samo je dekoracija.

Pouzdanost podataka često je podložna preispitivanju. Svjedoci smo problema neažuriranih baza, vođenja evidencija koje ne omogućavaju uporedivost podataka, primjera da se podaci državnih institucija nekada ne poklapaju. Međutim, pored pitanja pouzdanosti, važno je da se podacima i vjeruje. Ipak, sjetimo se, u javnosti se često vodi polemika oko metodologije izračunavanja potrošačke korpe i prosječne zarade u Crnoj Gori. Da bi se podaci iskoristili za kreiranje odluka koje zaista odgovaraju potrebama građana, mora se osigurati povjerenje u zvanične podatke. A to je moguće samo ako ne postoji političko uplitanje u podatke, ali ni percepcija da uplitanja ima.

Kao što vidimo, donošenje odluka zahtijeva kvalitetne podatke na kojima će se one bazirati, analitičke vještine za njihovo sagledavanje, stalnu komunkicaiju sa „ljudima na terenu“. Pri tome, treba se čuvati formalnog pristupa, ali i sklonosti biranja samo onih informacija koje potvrđuju naša unaprijed kreirana ubjeđenja i odluke. Zamislite, podsjećaju Mercier i Sperber, da miševi imaju tu vrstu pristrasnosti. Takav miš, „savijen u potvrđivanju svog uvjerenja da oko sebe nema mačaka, uskoro bi bio večera“.

Jovana Bulatovic


Jovana Bulatović je od 2017. godine angažovana kao konsultantkinja za monitoring i evaluaciju strateških dokumenata kojima se utvrđuju javne politike. Dio je tima pri Generalnom sekretarijatu Vlade koji promoviše donošenje odluka zasnovano na podacima. Trenerica je iz oblasti strateškog planiranja i standarda konsultovanja zainteresovane javnosti u procesu razvijanja javnih politila. Posebno se zalaže za ravnopravnosti žena i muškaraca u društvu, te kroz svoj posao ističe značaj orodnjavanja politika i institucija. Svoje radno iskustvo započela je u nevladinom sektoru – Centru za razvoj nevladinih organizacija i Institutu alternativa. U Institutu je imala priliku da istražuje pitanja iz  oblasti reforme javne uprave, sa posebnim osvrtom na pružanje usluga, i socijalne politike. Magistrirala je političke nauke na Science-Po u Lilu i Univerzitetu u Segedinu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s